DEVELOPMENT OF MODERN DEMOCRATIC STATES AND THEIR POLITICAL SYSTEMS WITH REFERENCE TO THE POLITICAL SYSTEM OF THE REPUBLIC OF SERBIA
Abstract
The identity of a state is expressed in its external relations, as well as in its internal organization, i.e. the policy it implements. A democratically formed political system implies that the state is successfully organized, the main understanding of society is freedom and justice, democracy does not know war, the principles of justice rule between groups, which means that each group with its own characteristics has the freedom to organize its life and relations with all others groups, the right of independent development must be nurtured, which complements the duties of each individual group. The paper presents the theoretical framework of the appearance of modern democratic states, describes the contemporary practice from developed political systems, expresses the effects of the modern political system and defines three approaches to assessing the validity of the political system, shows a special review of the political system of the Republic of Serbia. The scientific and social justification of this research work is based on pointing out and highlighting the factors that contribute to a greater degree of democracy and less class differences, which certainly determines the political system and society of a modern state, where the Republic of Serbia aspires to be.
Article
Uvod
Posmatrano sa naučno-istraživačkog aspekta, demokratija predstavlja najvišu fazu u kojoj se jedno društvo moglo razviti, odnosno demokratija je vrhunac razvitka društvene organizacije u novovekovnom društvu. U svemu ovome dejstvuje jedan isti ideal, taj ideal je politička demokratija, jer država je u modernim vremenima postala ne samo „smetnja nad smetnjama”, nego i aktivan pomagač razvitka svojih građana i zakon nije više pre svega zapovest niti kontrola nad zločincima, nego metod za uspostavljanje administrativnih organizacija (Berns, 2010).
Stepene razvoja moderne demokratske države možemo klasifikovati po sledećim zahtevima: mir, sloboda, jednakost, bratstvo, okolina (ekološka neistrošenost) (Nohlen, Schultze, 1992). Herbert Markuze (nem. Herbert Marcuse) smatra da je tolerancija jedan od osnovnih elemenata modernog demokratskog društva i tim povodom on ističe: Zaključak je da bi ostvarivanje cilja tolerancije zahtevalo netoleranciju prema vladajućoj političkoj praksi, stavovima i mišljenjima, te proširenje tolerancije na onu političku praksu, stavove i mišljenja što se osuđuju i potiskuju (Primorac, 1989). Moderne demokratske političke sisteme karakteriše i postojanje sistema koji nije zavisan od ličnosti, dakle postoje zakoni, procedure, forme delovanja i funkcionisanja društva, a ličnost, „vladar“ (ovde je nužno odrediti oblik državnog uređenja), je samo činovnik koji vrši svoju funkciju u mandatu koji mu je poveren i u slučaju volje naroda, narod ga može u svakom trenutku većinom glasova sa te poverene mu funkcije smeniti. Pojedinačna razumna bića mogu da imaju zakone koje su sama stvorila, ali imaju i one koje nisu stvorila; pre nego što je bilo razumnih bića, ona su bila moguća, imala su, dakle, moguće odnose, pa otuda i moguće zakone; pre nego što je bilo donetih zakona, bilo je mogućih odnosa pravičnosti; kazati da nema ničeg pravičnog niti nepravičnog izuzev onog što nalažu ili zabranjuju pozitivni zakoni, znači reći da pre nego što se opiše krug svi poluprečnici nisu bili jednaki (Monteskje, 2011). Ovo istraživanje ukazuje na stepen razvoja političkih sistema sa demokratskim prefiksom kao imperativom današnjeg vremena, kao što i nastoji da praktično pomogne unapređenju postojećeg političkog sistema Republike Srbije. Zapravo, politički sistem je sveukupna socijalna struktura u onoj meri, u kojoj je ta ista socijalna struktura uključena u procese oblikovanja modernog političkog života.
Karakteristike moderne demokratske države
Karakteristike moderne demokratske države i njenog političkog sistema su predmet interesovanja mnogih teoretičara politike i prava, jer izazov je dati nov pogled, progresivnog karaktera, koji se može implementirati u praksi, i kao rezultat pokazati sveukupni društveni razvitak. Politički model moderne demokratske države sadrži najznačajnije emancipatorske domete i vrednosti viševekovnog istorijskog razvitka zapadnoevropskih zemalja; u njoj se rezimiraju osnovne tekovine zapadne civilizacije: modernizacija, građansko društvo, pravna država, liberalno-demokratski politički sistem, participativno-demokratska kultura i slično; ove tekovine – vrednosti se uzimaju kao egzistencijalni minimum za civilizovani život ljudi u jednom složenom društvu (Trkulja, 2011). Jedna od bazičnih karakteristika moderne demokratske države trebala bi da bude i nacionalna bezbednost koja garantuje očuvanje teritorijalnog integriteta, što je sastavni deo identiteta svakog društva. Moderne progresivne demokratije sveta nemaju ovakve izazove, te nesuočene njima, one mogu da ostvaruju svoj ekonomski prosperitet i time jačaju nacionalni integritet. Republika Srbija se po svojim pravno-političkim dostignućima može svrstati u red država koje teže modernom demokratskom životu, ali na tom putu težnje su često demantovane spoljašnjim uticajima koji su krucijalni za stvaranje demokratskog ambijenta svake države. Srbija je aktivna članica NATO programa Partnerstvo za mir, ali do 2007. godine, kada je Narodna skupština donela odluku o proglašenju vojne neutralnosti (Rezolucija Narodne skupštine Republike Srbije 2007. čl. 6), za SAD predstavlja činjenicu da je Srbija razbila homogenost tzv. Zapadnog Balkana u pogledu širenja NATO-a (Božić, 2023). Odavde jasno vidimo uticaj spoljašnjeg faktora na širenje i progres demokratskog rasta jedne države. Jer demokratija je neograničena sloboda, u okviru nacionalne i međunarodne legislative.
Konstituisanje moderne demokratske države sa modernim političkim sistemom je veoma složen i dugotrajan proces, koji nužno podrazumeva prisustvo velikog broja različitih faktora i uslova. Neki od tih faktora i uslova su: oslobađanje ekonomije od tutorstva politike, izgradnja građanskog društva, proces edukativnog stvaranja građanina, postojanje pravne države i vladavine prava, primena načela podele vlasti, postojanje nezavisnog sudstva, nužnost političkog pluralizma, postojanje parlamentarizma, postojanje obostrane odgovornosti (i države, i građanina), slobodni demokratski izbori, sloboda informisanja, zastupljenost participativno-demokratske političke kulture, obavezno postojanje organizacija civilnog društva (Nevladine organizacije).
Savremena praksa razvoja modernih država i političkih sistema u njima
Politički sistem se u praksi ne može odvojiti od države. I država, i politički sistem su sastavni deo istih društvenih odnosa, snaga i procesa. Međutim, država kao klasna organizacija koja štiti interese vladajuće klase aparatom prinude fizičke sile kojim raspolaže je mnogo starija društvena pojava i manje je podložna promenama od političkog sistema, jer državna struktura se menja tek ukoliko dođe do socijalne revolucije, a opet, oblici političkog sistema su podložni promenama čak i posle izbora i smena partija koje su bile promoteri određene politike i zagovarači takve ideologije. Ono što je bitno jeste da je politički sistem svake zemlje normativno uređen ustavom, kao najvišim pravnim aktom i temeljnim zakonom iz koga proizilaze i s kojim moraju biti usklađene norme svih drugih nižih pravnih akata. Ono što je pri proučavanju političkih sistema najznačajnije jeste da se u svim delovima društvene organizacije normativno i stvarno nikada u potpunosti ne poklapaju (Duraković, 2007). Profesor dr Božo Žepić, eminentni hrvatski pravnik, sociolog i politikolog smatra da: „Pravo nastoji normirati celokupnu društvenu zbilju i ponašanje svih društvenih subjekata, kao i svakog člana datog društva. Međutim, između normativnog i stvarnog uvek postoje određene razlike, odnosno veća i manja odstupanja. Ovo zato što je državna norma, u pravilu, nametnuta i prisilna, u odnosu na podanike i druge pravne subjekte, najveći deo političke povesti, kada je promatrano kroz deklaracije i programe njezinih ključnih protagonista, i nije u biti ništa drugo do historija pretvaranja sile u pravo, a pokoravanja u dužnost, sve to radi ostvarivanja posebnog interesa koji se silom natura kao zajednički interes, za koji se onda propisuje i zahteva da bude dobrovoljno poštovan.“
Ako želimo da otkrijemo raskorak između norme i prakse, analizirajući političke sisteme modernih država, moramo imati na umu, da niz političkih pojava i procesa kojima se bavi politička nauka, nije pravno regulisan. Ovde kao primer možemo navesti: razne vrste lobija (lobiranje), ponašanje javnog mnjenja, angažovanje tzv. „grupa za pritisak“ i slično. Da bi se ovaj raskorak naučno proučio i da bi se otkrili indikatori ovakvih pojava, neophodno je (zapravo, prinuđena je) da se politikologija bavi isključivo empirijskim istraživanjima, te da na osnovu dobijenih rezultata u empirijskim istraživanjima, koja nužno moraju biti nezavisna i objektivna, izvede relevantne zaključke. Savremena pravna nauka, posebno posle prodora sociologije i socioloških metoda, do koga je došlo poslednjih decenija, pokušava da u svojim proučavanjima uvek gde može i kada može primenjuje sociološke metode i time se sve više odstupa od svog pretežno ili čak isključivo formalnog, legalističkog, normativnog i institucionalnog pristupa. Nastoji se na razlikovanju onoga što Englezi nazivaju law in books (pravo u knjigama, na hartiji) i law in action (pravo u primeni, u stvarnosti) (Jovičić, 2006). I ovog puta pokazalo se da snaga promena ne leži u volji pojedinca, već isključivo u stvaranju snažnih, politički nezavisnih institucija, koje predstavljaju, figurativno govoreći, mehanizam koji funkcioniše bez obzira na ideju ili ideje pojedinca; ovome u prilog govore politički sistemi Republike Austrije, Francuske, Nemačke i drugih razvijenih zemalja, gde bez obzira na politička dešavanja, sistem funkcioniše, ne parališe se (Ljubojević, Petrović, 2019).
Efekte savremenog političkog sistema, kao i usklađivanje postojećeg raskoraka između teorije i prakse je moguće potražiti u modernizaciji društva, proširenju celokupnog opsega svih ljudskih prava i sloboda, ali i obezbeđivanje poštovanja istih tih prava i sloboda, izgradnja ekonomski stabilnog društva je imperativ svake države, jer jedino ekonomski jaka država može sa velikom sigurnošću da obezbedi sprovođenje proklamovanih prava, težnja ka stvaranju socijalnog kapitala, demokratizaciji, rad na povećanju upravljačke stabilnosti i sposobnosti sistema, kao i rad na stabilnosti i efikasnosti političkog sistema. Treba istaći, da ne zadovoljavaju sve savremene države pomenute kriterijume u jednakoj meri.
Tri pristupa procene valjanosti političkog sistema
U prosuđivanju valjanosti političkog sistema najčešće se koriste tri pristupa: prvi, manje ili više empirijski pristup, drugi u normativnoj, a treći u nekoj vrsti mešovite empirijsko-normativne ravni. Prvi, manje ili više empirijski pristup najčešće tretira ili interpretira demokratiju u institucionalnim i proceduralnim, a ređe i gotovo uzgredno u supstancijalnim kategorijama – sadržajima. Drugo, demokratija se traži i nalazi uglavnom u institucionalno proceduralnoj ravni politike i političkog sistema. Treće, demokratija se traži i gradi na materijalu koji je stacioniran u krugu zapadnih demokratskih zemalja. Drugi pristup nastoji da prepozna i postavi horizont valorizacije tako da seže iznad empirijske institucionalno – proceduralne ravni i sadrži nešto šire progresivne i humanističke vrednosti. Treći pristup je najprihvaćeniji za valorizaciju političkog sistema, on obuhvata pored demokratičnosti i druge kriterijume valorizacije poput: filozofskih, socijalnih, ekonomskih, širih političkih i etičkih efekata (Vasović, 2008). Uporedno proučavanje savremenih političkih sistema susreće se sa znatnim razlikama pojedinih političkih sistema, prvenstveno u pogledu različite klasne strukture i društveno-ekonomskim uređenjem, zatim tome treba dodati da su neki politički sistemi buržoaski, dok su pak drugi socijalistički. Uporedo proučavanje političkih sistema je nezamislivo bez analize političkih pojava i procesa, u kojoj su jake tendencije etnocentrizma, zatim težnje za ostvarenje nacionalne suverenosti, i možda najopasnije, iznad svega prisutne ideološke netrpeljivosti.
O političkom sistemu Republike Srbije
Republika Srbija i celokupan pozitivno pravni poredak prošli su mnoge reforme, transformacije, procese prilagođavanja, restituisanja, redefinisanja granica, neopravdanih političkih ucena od strane međunarodne zajednice, doživeli smo u jednom veku tri ratne agresije, no ipak smo uspeli da se izdignemo i izgradimo u svakom, pa i u političkko-pravnom smislu. Republika Srbija je kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji, da li je ova kandidatura ispravan politički potez i koliko je ona realna u pogledu ostvarivanja, a koliko je realna u pogledu postavljanja uslova za ulazak u Uniju, već sa ove vremenske distance možemo da zaključimo. Na vlast u Republici Srbiji vrši se snažan politički uticaj i to je evidentno, u prilog ovoj tezi govori podatak da i vazdušni prostor iznad jedne države pripada toj državi, jer svaka teritorija je trodimenzionalna (tlo, voda, vazdušni prostor). Republika Srbija želi da jača bilateralne odnose sa već dovoljno dokazanom, i po slovenskom, ali i po religioznom pogledu, bliskom Ruskom Federacijom. Međutim, ne može se zanemariti podatak koji nam govori da Republika Srbija najveći procenat izvoza roba i usluga ostvaruje upravo sa EU. Ono što je srpski nacionalni interes, a i put ka samoizgradnji je razvijanje politike podizanja nataliteta, uspostavljanje socijaldemokratskih principa ekonomske politike, i to ukidanjem liberalnog odn. sad već neoliberalnog ekonomskog stava. Prioritet razvoja Republike Srbije trebao bi da bude mobilnost mladih. Mobilnost mladih podrazumeva sposobnost slobodnog i samostalnog zaključivanja, upoznavanja različitosti i samim tim se u individui izgrađuje relevantan sistem vrednosti i sposobnosti racionalne komparacije, koja isključuje političke faktore.
Razvoj informacionih tehnologija, kao prioritet razvoja, podrazumeva donošenje Nacionalne strategije o razvoju informacionih tehnologija, što direktno doprinosi razvoju politiko-pravnog sistema jednog društva. U prilog ovome govori činjenica da je SFRJ osamdesetih godina bila četvrta zemlja sveta po budžetu izdvojenom za ulaganje u razvoj informacionih tehnologija. Izgradnja sistema obrazovanja koji podrazumeva razvoj socijalne inovacije kao imperativa 21. veka. Praktično osposobljavanje učenika i studenata da razumeju i primene sve ono što su kroz sistem obrazovanja usvojili, osnova je Strategije o razvoju mladih, koju takođe treba doneti i praktično implementirati u društveni sistem Republike Srbije. Političko-pravni aspekt uvek je bio odlučujući faktor i stabilnosti, i ekonomske razvijenosti, i međunarodne politike, i nacionalne progresije, međutim, u svakom trenutku društveno svestan pojedinac mora imati na umu da se istorija menja, da se politika prilagođava interesima jačih, da se pravni poredak prilagođava trendovima i potrebama vremena u kome egzistira, samo je ljudski resurs ograničena kategorija, koja ima početak i kraj. Budući da se srpski narod i srpske zemlje nalaze na Balkanu, jednom od strateški najvažnijih regiona sveta, geopolitički način razmišljanja i delovanja su egzistencijalno važni, te upravo na takvom Balkanu srpski prostor je najprostraniji i svojom centralnom pozicijom igra ulogu „balkanskog heartland-a“ (Stepić, 2019).
Politički sistem Republike Srbije suočen je sa nerešenim društvenim problemima, ekonomskom tranzicijom koja traje, uplivom stranog kapitala na domaće tržište roba i radne snage, a istovremeno odlivom radne snage u razvijenije zemlje Evrope i sveta. Srbiji je neophodna politika saradnje i prihvatanja evropskih vrednosti i standarda u oblasti političko-pravnog uređenja države i društva, razvoj demokratije, funkcionisanje pravne države i vladavine prava kao i poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda deo su zajedničke tradicije prihvaćene od strane svih, ili skoro svih država evropskog kontinenta i predstavljaju nadgradnju ekonomske integracije mirovnog projekta koji se razvija na tlu Evrope od 1951. godine (Petrović, Vasilkov, 2021). Međutim, danas smo svedoci dvostrukih aršina evropske politike, posebno na primeru autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, što dodatno determiniše položaj Republike Srbije i njene politike, kako domaće, tako i međunarodne, pa se s razlogom pitamo da li je ovakav evropski politički scenario samo nužda ili viša potreba. Država jednom narodu daje statusno određenje čineći ga nacijom (Bodrožić, 2023). Danas nacionalnu politiku takođe karakteriše nepostojanje odgovornih nosilaca vlasti i stabilnih institucija. A to je ozbiljan društveni hendikep države koja pretendije da svoj razvoj zasnuje na političkoj korektnosti i poštovanju prinicipa demokratičnosti, decentralizacije, depolitizacije, supsidijarnosti, kao i uvođenja određenih zakonskih regulativa koje bi podrazumevale zabranu bavljenja političkim pozivom svim zaposlenima u javnoj upravi. Jedan od krucijalnih problema sa kojim se srpsko društvo bori (ili pak ga neguje) jeste partokratija. Partokratija u Srbiji može se pratiti u institucionalnoj ravni (Ustav, zakon, izborni sistem), u političkoj kulturi i tradiciji, ali i u razumevanju politike, više kao zadovoljavanju parcijalnih i ličnih interesa, a manje kao oblikovanju javnog dobra (Orlović, 2021). Set zakona koji bi podrazumevao promene u pravosudnom, obrazovnom, privrednom, medijskom, urbanističkom i svim vitalnim segmentima legislativnog korpusa neophodan je novom demokratskom društvu Republike Srbije.
Značaj razumevanja države i političkog sistema u procesu stvaranja demokratskog ambijenta
Za razumevanje politike, političkog sistema i svih činilaca političkog sistema, nužno je poznavati državu kao determinantu i predmet prostiranja političke ideologije. Neprestana borba za moć između konkurentskih, nacionalnih država u miru i ratu stvorila je najveće izglede kapitalizmu u novo doba na Zapadu; država je morala da se takmiči za pokretljiv kapital koji joj je propisivao uslove pod kojima će joj pomoći da dođe do moći; iz prinudno stvorenog saveza između nacionalne države i kapitala izrastao je nacionalni građanski stalež, buržoazija, u modernom smislu reči; dakle, zatvorena nacionalna država je ta koja kapitalizmu garantuje izglede za opstanak; dokle god ona ne ustupi mesto jednom svetskom carstvu, kapitalizam će trajati (Veber, 2014). Politički sistem je osnova opredeljenja društva, on je orijentir društvenog kretanja, te koliko god država stvarala politički sistem (misli se na narod kao osnovni element države), toliko i sam politički sistem utiče ideološko-institucionalnim instrumentima na definisanje kontura države. Osnivač moderne sociologije, tvorac sociologizma, David Emil Dirkem smatra, da sve do početka 19. veka većinom filozofskih radova vladala je jedna ideja koja je društvenu nauku u korenu sprečavala da se ustanovi. Naime, bezmalo svi ti teoretičari politike videli su u društvu ljudsko delo, plod veštine i refleksivnog mišljenja. Po njima, ljudi su stali da žive zajedno zato što su našli da je to korisno i dobro; bila je to veštačka tvorevina koju su smislili kako bi malčice poboljšali svoj položaj. Nacija, dakle, ne bi bila prirodni proizvod, poput organizma ili biljke koja se rađa, raste i razvija zahvaljujući unutrašnjoj nužnosti, već bi pre nalikovala onim mašinama koje prave ljudi i čiji su svi delovi sastavljeni shodno prethodno zamišljenom planu. Ako su ćelije od kojih je sačinjeno telo odrasle životinje postale ono što jesu, to je stoga što je u njihovoj prirodi bilo da to postanu (Dirkem, 2007). Dakle, politički sistem se definiše po unapred utvrđenim ideološkim (teorijskim) pravilima, u interakciji sa činiocima političkog realiteta on se prilagođava i prilagođava društvo, te u toj sprezi dveju dejstava nastaje ono što mi danas nazivamo političkim sistemom. Iz ove tvrdnje može se izvući jedinstven zaključak, a to je da, politički sistem nastaje onog trenutka kad nastane i identifikovano, nacionalno, suvereno, međunarodno priznato, teritorijalno omeđeno, simbolima ukrašeno, pravno, institucionalno, formalno priznato društvo. Prof. dr Radomir D. Lukić govori o dva lica politike, naime, on razdvaja politiku kao nauku, i politiku kao veštinu. Nesumnjivo je da je politika nauka sa elementima veštine. Ono što se uzima kao predmet politike jeste celokupan politički proces, koji je po svojoj prirodi vrlo složen i dinamičan, pa ga je stoga teško planski organizovati i teorijski prognostički voditi, nego, iz akcije i reakcije dobijene posledice smatrati esencijalnim proizvodom političkog sistema kroz koji se sprovodi pomenuta politika. Unutar svakog političkog sistema odvija se politički proces ili društveno politički proces, preciznije definsano. Pod društveno političkim procesom podrazumeva se celokupan politički proces koji se vrši u društvu, tj. povezano delovanje političkih delatnosti političkih subjekata, koje, u celini uzeto, usmerava kretanje društva u jednom određenom pravcu, prvenstveno pomoću države. U središtu političkog procesa se nalazi država. Delatnost državnih subjekata vrši se kroz političke procese, sprovođenjem državne vlasti, što znači da politički subjekti vrše i određene političke delatnosti kojima teže da usmere društvo u određenom pravcu i bez neposrednog cilja (Lukić, 1995). Danas demokratija ima više svojih oblika i kao takva ona je podložnija uticajima koji bilo da su unutrašnje ili spoljašnje prirode ograničavaju slobodu, a to automatski znači da anuliraju postojanje jednakih prava svih. Odatle se može jasno zaključiti da sva ograničenja koja kao takva postoje pred svakim modelom demokratije neposredno dovode u pitanje i opšti opstanak demokratije uopšte. Činjenica da od postanka demokratije pre dve i po hiljade godina do danas građani sve manje neposredno odlučuju, u budućnosti može dovesti do uspostavljanja virtuelne demokratije zasnovane na upotrebi interneta u izbornim i drugim aktivnostima, što koliko sprečava neke dosadašnje oblike manipulacije od kojih su patila i sva demokratska društva, isto toliko otvara i neke nove, još opasnije mogućnosti visoko sofisticiranih i tehnologiziranih oblika manipulacije (Simeunović, 2022).
Zaključak
Osnovno obeležje svakog savremenog političkog sistema trebala bi da bude težnja ka klasnoj borbi. Klasna borba je trajno i bitno obeležje klasnog društva, kao antagonističkog društva. Ona je njegova dinamička snaga. Ali iz klasne borbe, kako su utvrdili Marks i Engels u Manifestu komunističke partije mogu nastupiti dva istorijska rezultata: 1) Progresivna promena postojećeg društvenog i političkog sistema, promena u odnosima moći klasa u sukobu koja takođe izaziva proširenje ljudske emancipacije i 2) Propast obe osnovne klase u sukobu i istorijsko nezadovoljstvo društva (Tadić, 2007).
Ono što mora biti zajedničko svim savremenim političkim sistemima, svake zemlje koja je normativno uređena ustavom, jeste činjenica da je svaka zemlja uređena ustavom kao najvišim pravnim aktom, sa najvećom pravnom snagom, iz koga proizilaze i moraju biti u skladu svi zakoni i uredbe jedne zemlje i da se ustav u potpunosti ima poštovati, to je ključna odlika savremenog političkog sistema svake države. Prosperitetan politički sistem treba da ima neko šire i solidnije filozofsko, pre svega ontološko-gnoseološko i antropološko-etičko utemeljenje. Valja imati u vidu da naše anticipacije i projekti, kao sastavni deo političkog bitisanja i delovanja, zavise velikim delom od naših saznajnih mogućnosti i svesti o njima i o prirodi čoveka uopšte (Vasović, 2008).
Politika je ona suštastvena spona između pozitivnog prava, prirodnog prava, etike, filozofije, kulture, tradicije, logike, metafizike, ekonomije i sociologije. Razumevanje politike je krucijalna vrlina svakog mislećeg bića, te se ona kao uzvišena disciplina prvenstveno javlja u misaonim procesima intelektualnih ljudi, ne samo današnjice, već je ovo njeno svojstvo postalo identitet svakog vremena i ljudi koji tom vremenu pripadaju. Ako bismo rekli da je politika učenje o dobrom i pravednom, onda smemo da tvrdimo da je ona kao takva nastavak etike. Mesto i uloga čoveka u svakom trenutku ovozemaljskog postojanja srž je ideje političkog progresa civilizacije i sam proces za posledicu ima stvaranje političkog sistema. Politički sistem je osnova opredeljenja društva, on je orijentir društvenog kretanja, te koliko god država stvarala politički sistem (misli se na narod kao osnovni element države), toliko i sam politički sistem utiče ideološko-institucionalnim instrumentima na definisanje kontura države.
Politički sistem nije samo sistem pravnih (zakonskih) propisa, već je to znatno složeniji sistem koji podrazumeva učešće svih agenasa društvenih procesa i njihove interakcije. Aristotel je smatrao da zakon nema mogućnost da stvara moć bez navike, jer kako on tvrdi, zakon i nije ništa drugo do „opšti običaj“. S toga je politički sistem složen skup svih aktera društvenog života i samog društva, unutar određene teritorije, pa se na osnovu takvog interakcijskog odnosa i definiše priroda političkog sistema.
Čovek je društveno biće koje i kad je sam, nije sam, jer i onda je deo društva, kao šireg sistema kojem pripada, dakle, čovek je po prirodi upućen da živi u društvu, odnosno državi, jer je država klasna organizacija koja je nastala na određenom stepenu razvoja ljudskog društva. Cilj politike zato treba da bude stvaranje opšteg Dobra kao vrhovne socijalne vrednosti. Predmet politike trebalo bi da budu plemenitost i pravednost, a u središtu političke nauke bi trebalo da bude društvo, odnosno država.
Politika je sredstvo pomoću kojeg se šire i manifestuju ideje, a ideje implementiraju u ideologiju, a ideologija zahvaljujući masama sprovodi u realnost – tj. stvara politički poredak – determinanta je svakog sistema, jer bez političke ideologije nema političkog sistema, kao i obrnuto, bez političke ideologije nema politike koja determiniše politički sistem. Stvaranje političkog sistema je planiran i često, iz istorijskih, ekonomskih, militarnih, lukreativnih, strateških ciljeva koncipiran i vremenski unapred osmišljen proces, koji gotovo uvek ima geopolitičke ciljeve, koji treba da ostvare izvesne interese. Makijaveli, a posebno Hegel, smatraju da je politička teorija u interakciji između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Da bi postojala politika, neophodno je da postoji sloboda, a to znači da postoji jednakost između onog što je politički ideal i etička vrednost.
Ključni faktori koji utiču na progresivni razvoj svakog političkog sistema, pa i političkog sistema Republike Srbije, jesu: zavisnost konkretnog političkog sistema od spoljašnje i unutrašnje politike zemalja u regionu, stepenom demokratskog razvoja zemlje, i treće, a možda najznačajnije – od stanja međunarodnih odnosaa u bližem i širem okruženju.
Za svaki politički sistem od vitalnog značaja je uloga političke, ekonomske, socijalne i kulturne razvijenosti zemlje. Ono što je zajedničko svim savremenim teoretičarima političkih sistema jeste tvrdnja da je politički sistem složena strukturno-funkcionalna celina koja se temelji na interakciji društva i političkog poretka (Blanuša, Vasilkov, Petrović, 2020). Politika je uvek kreirana, ukoliko govorimo o nacionalnoj politici, bez obzira da li ima primese levičarskog ili desničarskog orijentacionog opredeljenja, ekonomskim (monetarnim) kapitalom. Samo marionetske politike ne moraju da imaju stabilnu ekonomiju, već finansiranje takvih politika isključivo se vrši putem inostranih fondova i drugih izvora materijalne moći, koji za uzvrat traže odricanje od nacionalnog suvereniteta, a to uključuje i odricanje od monetarne politike. Ekonomske prilike jedne države direktno i bezuslovno utiču na socijalni status društva, stvara se, u zavisnosti od politike koja se vodi i koja dobija većinu (u parlamentarnim demokratijama) socijalna slika društva, koja može imati niz različitih oblika, tako možemo govoriti o državi blagostanja, ali i o državi državnih kuhinja i velike socijalne različitosti unutar društva, što implicira stvaranje ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih, a takva vrsta polarizacije društva nije i nikad neće biti dobar oblik društvene organizacije. Društvena organizacija utiče na održivost određene političke ideologije, a svi ti interakcijski procesi stvaraju kulturu jednog društva. Kultura je uvek najčistije ogledalo društva. Kultura je instrument za merenje ideološke gladi, korumpcijske prisutnosti, plaćeničke politiziranosti, socijaldemokratske cenjenosti, građanske svesti, obrazovne snage pojedinca i akademske kontrole, analize i sposobnosti kreiranja budućih političkih procesa.
Dakle, možemo reći da je politički sistem skup međusobno povezanih činilaca u političkoj sferi društva i da je on samo jedan od niza podsistema u sistemu globalnih društvenih odnosa. Deetatizacija i demokratizacija društva moraju imati za cilj da kroz univerzitetski definisan edukativni proces sve društvene pojave i promene teorijski obrazlože, kritički ocene, i da svim tim pojavama i promenma pronađu smisao i perspektive daljeg razvoja. Nužni preduslov za stvaranje akademske i naučne afirmacije političkih sistema jeste određenje pojma i strukture političkog sistema, ravnomerno izučavanje njegove teorije i prakse, ali i prevazilaženje dogmatskog pozitivizma i apologetike, kao i nihilističkog subjektivizma uz rapidno i neselektivno podizanje kulture ljudi. Zapravo, politički sistem je sveukupna socijalna struktura u onoj meri, u kojoj je ta ista socijalna struktura uključena u procese oblikovanja modernog političkog života.
References
2.Bodrožić Đ. 2023. „Uloga države u oblikovanju i zaštiti nacionalnog identiteta, Srpska politička misao 2. Institut za političke studije, Beograd: 100-103
3.Božić S. 2023. „Uticaj velikih sila na nacionalne interese Republike Srbije“, Srpska politička misao 3. Institut za političke studije, Beograd: 198 DOI: https://doi.org/10.5937/spm81-45774
4.Delajl S. B. 2010. Politički ideali. Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd: 221
5.Dirkem E. 2007. Društvo je čoveku bog. Institut za sociološka istraživanja.
Filozofski fakultet. Beograd: 16
DOI: https://doi.org/10.22182/spm.6532019.9
6.Duraković N. 2007. Uporedni politički sistemi. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo: 44
7.Jovičić M. 2006. Ustavni i politički sistemi. JP Službeni glasnik i Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd: 567-568
8.Lukić D. R. 1995. Politička teorija države. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd: 137-138
9.Ljubojević R., S. Petrović. 2019. Ključni faktori koji utiču na razvoj političkog sistema Republike Srbije. Institut za političke studije, Srpska politička misao 3. Beograd: 225
10.Monteskje. 2011. O duhu zakona. Zavod za udžbenike, Beograd: 11-12
11.Nohlen D., R. O. Schultze. 1992. Pipers Wörterbuch zur Politik I, München – Zürich: 132
12.Orlović S. 2021. „Političke partije u Srbiji između partokratije, evropeizacije i demokratizacije, Zbornik radova Srpski izazovi u svetu globalnih trendova treće decenije 21. veka. Fondacija Konrad Adenauer Beograd u saradnji sa Školom političke ekologije Zasavica Sremska Mitrovica, Beograd: 41 https://www.researchgate.net/publication/356633727_POLITICKE_PARTIJE_U_SR BIJI_IZMEDU_PARTOKRATIJE_EVROPEIZACIJE_I_DEMOKRATIZACIJE
13.Petrović S., Z. Vasilkov. 2021. „Pristupanje Republike Srbije Evropskoj uniji – proces bez kraja, Politička revija. Institut za političke studije, Beograd: 194-195 DOI: https://doi.org/10.22182/pr.6822021.8
14.Primorac I. 1989. O toleranciji - Rasprave o demokratskoj kulturi. Filip Višnjić, Beograd: 389
15.Simeunović D. 2022. Politika kao umetnost iluzije. Prometej, Matica Srpska, Centar za kulturne integracije, Novi Sad: 275
16.Stepić M. 2019. Srpski politički obrazac. Catena mundi, Beograd: 360-361
17.Tadić Lj. 2007. Nauka o politici. Zavod za udžbenike Beograd i JP Službeni glasnik Beograd, Beograd: 97
18.Trkulja J. Politički sistem (rider). 2011. Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd: 77
19.Vasović V. 2008. Savremene demokratije I. JP Službeni glasnik, Beograd: 132-133
20.Veber M. 2014. Država. Mediterran publishing, Novi Sad: 31
Published in
Vol. 10 No. 1 (2024)
Keywords
🛡️ Licence and usage rights
This work is published under the Creative Commons Attribution 4.0 International (CC BY 4.0).
Authors retain copyright over their work.
Use, distribution, and adaptation of the work, including commercial use, is permitted with clear attribution to the original author and source.
Interested in Similar Research?
Browse All Articles and Journals